HERALDIKA Razvoj heraldike
Heraldika ili grboslovlje znanstvena je disciplina koja proučava postanak, razvoj i uporabu grbova, a u širem smislu obuhvaća i njihovo umjetničko oblikovanje. Heraldikom se naziva i ukupnost korpusa grbova u nekom području i vremenu, pa tako govorimo npr. o srednjovjekovnoj šibenskoj heraldici.
Pojava i razvoj funkcije grba
Grb je specifičan simbol identiteta, koji se razvio u Europi u 12. stoljeću, nakon križarskih ratova iz kojih su se ratnici vratili noseći na štitovima svoje oznake koje su funkcionalno služile razlikovanju oklopljenih vitezova na bojištu. Iako se sustavi identitetskih simbola, kako osobnih tako i korporativnih, pojavljuju u mnogim kulturama, jedino se u Europi razvio ovakav sustav nasljednih i nepromjenjivih simbola koji perpetuiraju identitetski simbol kroz generacije i stoljeća, sa svojim specifičnim likovnim izričajem, strukturom simboličkih elemenata te uporabom boja i oblika.
Oznake na štitovima donesene iz pohoda u Svetu Zemlju postaju nasljedne oznake plemićkih obitelji i ubrzo se šire u sve slojeve te ih počinju koristiti i pravne (korporativne) osobe poput sveučilišta ili gradova. U srednjovjekovnim viteškim turnirima imaju i dalje funkcionalnu uporabu kao simboli učesnika, u obliku štitova nadvišenih nakitom ukrašenim kacigama. Time dobivaju svoj klasični oblik, a potom postaju opći simboli identiteta pojedinaca, obitelji i korporacija, koriste se u pečatima, za ukrašavanje predmeta opće uporabe i u drugim prilikama.
U početku grbove usvajaju vlasnici samostalno, a ubrzo se stvaraju specijalizirani stručnjaci koji se osim grbova bave i općim ceremonijalom te imaju protokolarne i diplomatske funkcije u feudalnom društvu. Nazivaju se heraldi, prema francuskom izvedenom iz franačkog herold, heraud, heraut – glasnik, a službenici su feudalnih dvorova. Heraldi su osmislili sustav koji omogućava jasnu prepoznatljivost i razlikovnost heraldičkih oznaka. U prvo vrijeme bilježe grbove koje susreću, da bi kasnije postali isključivi autoritet za dodjelu grbova u pojedinim kraljevstvima.
Unutar Katoličke crkve (a također u nekim drugim denominacijama) nastao je specifičan sustav heraldike. Crkvene grbove nose svećenici i crkvene institucije. Najčešće grbove odabiru biskupi prilikom uvođenja u njihovu dužnost. Hijerarhija svećenstva jasno je naznačena u grbovima nizom simbola, uključujući i brojem kićanki na šeširu određenih boja, koji se smješta iznad štita umjesto ratničke kacige, kao i nekim drugim elementima. Izbor likova i njihovih međusobnih odnosa manje je formaliziran nego u klasičnoj heraldici. (Ž.H.)
Štit Konrada von Thüringena – 13. stoljeće
Grbovnice kraljevine Slavonije – 8. prosinca 1496.
Grbovi na hrvatskim prostorima
Na hrvatskim prostorima grbovi se pojavljuju već u 13. stoljeću, najranije na obali, a kasnije i u unutrašnjosti. Heraldički sustavi slijede načela i specifičnosti pojedinih stranih sila koje su vladale nad hrvatskim prostorima, tako da je u jadranskom prostoru osjetan utjecaj talijanske odnosno mletačke heraldike, dok je u kontinentalnoj Hrvatskoj utjecaj habsburške i unutar nje specifično ugarske heraldike. U Dalmatinskim gradovima pod mletačkim utjecajem grbove do suvremenog doba usvajaju njihovi vlasnici sami, dok u unutrašnjosti habsburški ured izdaje grbovnice (povelje o dodjeli grba) austrijskom i ugarskom plemstvu. Grbovnicu, odnosno dodjelu plemstva i grba na području Hrvatske i Slavonije potvrđuje Sabor. Na području današnje Hrvatske bilo je i slučajeva dodjele papinskog, francuskog, njemačkog te rjeđe i nekog drugog plemstva i s njim povezanih grbova. No, grbove ne rabe samo plemići, već ih u teoriji mogu rabiti i svi drugi slobodni građani, pa tako u dalmatinskim gradovima postoje zabilježeni i mnogi neplemićki građanski grbovi. Ukinućem ekskluzivnog heraldičkog autoriteta suverena na području Hrvatske padom Austrougarske, ne postoji pravni okvir dodjele novih osobnih grbova te u skladu s izvornim heraldičkim načelima, svatko može rabiti grb kakav si odabere, ako taj nije već u vlasništvu koga drugoga, odnosno, ako time ne krši čije tuđe pravo.
Grbovi vladarskih kuća s vremenom postaju državni i nacionalni grbovi, a jedinice regionalne uprave dobivaju od vladara svoje grbove – tako hrvatske županije dobivaju grbove uglavnom krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Gradovi usvajaju grbove i koriste ih u obliku pečata na našim područjima od 13. stoljeća, iako su zabilježene i dodjele grbova gradovima (Varaždin, 1464., Rijeka 1659.). Posljednji gradski grb dodijeljen od vladara je gradu Vinkovcima 1922. (dodijelio regent Aleksandar na temelju ranijih austrougarskih propisa), a kasnije gradovi usvajaju grbove počevši od druge polovice 60-ih godina 20. stoljeća, nakon perioda potpunog prestanka njihove uporabe nakon 2. svjetskog rata. Nakon osamostaljenja Republike Hrvatske, za odobravanje grbova i zastava jedinicama lokalne uprave i samouprave (županije, gradovi i općine) osnovano je stručno Povjerenstvo pri Ministarstvu uprave, koje se brine da grbovi budu u skladu s heraldičkim načelima.(Ž.H.)
Dijelovi grba
Glavni dio heraldičkog grba jest štit i sadržaj u njemu. Oblik štita u pravilu nije propisan i isti se grb može jednakovrijedno prikazati u različitim oblicima štitova, ovisno o umjetničkim i stilskim sklonostima autora. Sadržaj u štitu prikazuje se heraldičkim bojama, koje se dijele na kovine, emajle (boje u užem smislu) i krzna (koja su zapravo shematizirani uzorci u dvije boje, najčešće su to hermelin i vjeveričje krzno). U novije doba pojavljuju se rjeđe i neke druge boje, ljubičasta, narančasta, svijetlo plava, pa i neke druge varijacije metala i krzna. Živi likovi, osobito ljudski, prikazuju se i uporabom naravnih boja (kože, kose, krzna itd.). Polje štita može biti jednobojno ili dijeljeno geometrijskim uzorcima, u koje se smještaju heraldički likovi – geometrijski ili naravni. Polje štita grba može se sastojati od više polja različitih grbova prema određenim pravilima, kada nastaju spojeni grbovi.
Štit je u klasičnom heraldičkom prikazu nadvišen kacigom s koje na jednu ili obje strane visi heraldički plašt. Plašt je izvorno komad platna koji štiti vrat ratnika od sunca, a u kasnijoj se heraldici shematizira do razvedenih floralnih oblika. Plašt na vrhu kacige pridržava svitak platna, tzv. točenica ili kruna (kod grbova koji imaju pravo na nju), iz koje izrasta nakit. Nakit može ponavljati elemente iz štita grba, može biti u obliku krila, životinjskih rogova, lepeza i drugih elemenata.
Štit s kacigom, plaštem i nakitom smatra se kompletnim grbom, odnosno njegovim obaveznim dijelovima, dok se drugi elementi koji se pojavljuju smatraju neobaveznim ili efemernim elementima. Takvi su čuvari grba koji mogu stajati na podnožju, zastave i drugi simboli časti (žezlo, biskupski štap, mač itd.) koji se postavljaju iza štita grba, vrpce s ispisanim geslom ispod ili s bojni pokličem iznad grba, oznake odlikovanja i redova koje se dodaju na razne načine i drugo.
Grbovi se opisuju stručnim, jezgrovitim i formaliziranim opisom koji se naziva blazon, a takvo opisivanje zove se blazoniranje. Blazon daje elemente koje grb mora sadržavati i ima normativnu snagu da se prema njemu izrađuju prikazi (koji se zovu emblazoni), koji se mogu znatno razlikovati u izradi, stilu i izgledu, sve dok sadrže propisane elemente. Povijesno su blazoni na našim prostorima bili ispisani latinskim, kasnije njemačkim, talijanskim i mađarskim. Hrvatska se terminologija za opisivanje snažnije razvija od kraja 19., a usustavljuje se krajem 20. stoljeća kada se rabi za blazoniranje odobrenih grbova gradovima i općinama. (Ž.H.)
Prikaz grba s imenovanim dijelovima
HERALDIKA Heraldička pravila
Heraldička pravila nisu skup nepromjenjivih i čvrsto definiranih odredbi koje grbovi nužno moraju slijediti, već se radi više o načelima, nego o zakonima, koje su herold i heraldički stručnjaci sumirali kao svojevrsne smjernice koje osiguravaju da grb koji ih slijedi bude učinkovit i prepoznatljiv simbol. Heraldička literatura navodi razna pravila, kod nas se često nekritički navode pravila koja su prepisana iz stranih sustava. Ona uvode elemente simbolike koja na našim prostorima nije nikada primjenjivana, poput tvrdnje da kose grede upućuju na vanbračno dijete, što za grbove u našoj široj regiji nije točno, ili da svaka osoba mora imati svoj jedinstven grb koji se razlikuje makar u detaljima. Takva tvrdnja također ne stoji, jer su kod nas, kao i u ostatku svojih posjeda, habsburški vladari ponekad dodjeljivali jedan grb braći i svim njihovim muškim i ženskim potomcima, a ima slučajeva da je grb dodijeljen iz ovih ili onih razloga i nekolicini krvno nepovezanih osoba, osobito među tzv. šljivarima, nižim plemstvom (primjerice na području Turopolja ili Kalnika).
Stoga se neka od temeljnih načela mogu izložiti ovako:
- Svaki grb mora biti jedinstven. Od bilo kojeg drugog grba mora se razlikovati makar u nekom detalju blazona.
- Grb mora biti prepoznatljiv. Mora se moći raspoznati iz daljine, stoga većina elemenata treba biti velikih dimenzija, jednostavnih oblika i rabiti manji broj boja.
- Grb mora biti uravnotežen. Mora biti likovno izbalansiran tako da glavni lik(ovi) u grbu ispunjavaju cijelo polje štita te skladno iskoriste sav prostor na raspolaganju.
- Grb se prikazuje heraldičkim bojama. Heraldičke boje (tinkture) dijele se na kovine (metale) – zlato i srebrno; emajle (boje u užem smislu) – crveno, plavo, zeleno i crno; te nekoliko vrsta krzna. Uz to postoji i nekoliko pomoćnih boja (purpurna, narančasta, smeđa, nebesko-plava i sl.) te naravna boja koja se rabi za prikaz naravnih likova. Pomoćne boje se u pravilu ne rabe za polja štita. Zlatna i srebrna se u prikazima mogu zamijeniti žutom odnosno bijelom. U neobojenim prikazima (reljef, jednobojni tisak i sl.) boje se naznačuju sustavom crtkanja.
- Kovina ne ide na kovinu, ni boja na boju. Ovo je najpoznatije i ujedno najmanje shvaćeno heraldičko pravilo. Ono određuje da zlatni likovi ne dolaze na srebrnu podlogu i obrnuto, te da primjerice crveni likovi ne idu na crnu i slično. Ipak to ne znači da se dvije kovine odnosno dvije boje ni pod kojim uvjetima ne mogu dodirivati, no detalji tih iznimaka izlaze izvan okvira ovog prikaza. Na našim područjima, od najranijeg doba, rijetki su grbovi koji otvoreno krše ovo pravilo. Kao i sva ostala pravila, i ovo se mora primjenjivati više kao smjernica, a neka kao zakon – te ukoliko postoji dobar razlog, mogu se zaobići, što se itekako znalo događati kroz povijest. Pomoćne boje i krzna ne smatraju se ni kovinama ni bojama koje obuhvaća ovo pravilo.
- Desno i gore je „važnije“ od lijevog i dolje. U blazonu strane grba opisuju se u odnosu na onoga koji nosi štit, a ne onoga koji ga promatra, stoga je heraldički desno promatraču grba na lijevoj strani i obrnuto. Heraldička desna strana smatra se važnijom odnosno prioritetnom u odnosu na lijevu, a gornja važnijom od donje. Stoga likovi pozitivne simbolike uvijek gledaju u (heraldički) desno, dok su negativni okrenuti nalijevo (i kaže se da bježe). Važniji elementi postavljaju se tako desno i gore, što osobito dolazi do značaja prilikom sjedinjavanja grbova.
- Grbovi su „nepismeni“. Heraldički izričaj je likovni – geometrijski i figurativni, a štit u pravilu ne sadrže brojeve, slova i natpise, koji su rezervirani za gesla i pokliče. Tek izuzetno može biti prihvatljivo prikazati pojedini slovčani ili brojčani simbol.
- Likovi u grbu su stilizirani. Naravni likovi u grbu prikazuju se simbolično i nisu nužno realne reprezentacije stvarnih likova. Pri heraldičkom izričaju bitnije je predstaviti značajke lika nego stvarni izgled. U heraldici su uvriježene stilizacije likova koji se uvijek prikazuju na isti način – ruža, ljiljan, srce, sidro tek su neki od primjera takvih likova, koji se u heraldičkoj stilizaciji značajno razlikuju od svojih naravnih izgleda.
- Heraldika izbjegava repetitivnost. U štitu više simbola ne smije simbolizirati istu ideju, ne smije biti više različitih likova koji referiraju na istu stvar, dok je uporaba jednog simbola koji predstavlja više raznih ideja poželjna i samo pridodaje značenjskoj snazi takvog simbola.
- Grb se mora moći opisati. Grb mora biti blazonabilan – elementi u grbu moraju biti takvi da se mogu ispravno prikazati samo na temelju heraldičkog opisa (blazona), bez poznavanja konkretnog uzorka. Primjerice prikaz dvorca mora biti općenit heraldički stilizirani prikaz, a ne prikaz nekog određenog dvorca, iako se takav simbol može objasniti . Blazon u pravilu ne smije sadržavati vlastite imenice. Iako je ovdje navedeno posljednje, mnogi bi se heraldičari složili da je ovo najznačajnije heraldičko pravilo. (Ž.H.)
HERALDIKA Heraldička znanost u Hrvatskoj
U Europi se prvi heraldički radovi pojavljuju već vrlo rano, pa tako oko 1240. Konrad von More piše Clipeus Theutonicorum (Njemački štit), a prvo znanstveno djelo smatra se rasprava talijanskog pravnika Bartola de Sassoferrata (Bartholus de Saxoferrato) De insigniis et armis (O znakovima i grbovima) napisana oko 1350. Na našim područjima prvi grbovnici i rodoslovlja pojavljuju se na širem dubrovačkom području, kao temelj za tzv. Ilirsku heraldiku (Korjenić-Neorićev grbovnik iz 1595. prema kojem je u sljedeća dva stoljeća izrađeno tridesetak redakcija, nedavno obrađen u istoimenoj monografiji Stjepana Ćosića, 2015.). Prvim hrvatskim heraldičarom smatra se Pavao Ritter Vitezović, koji je na temelju Ilirskih grbovnika tiskao 1701. Stemmatographia sive armorum Illyricorum delineatio (Stematografija ili opis ilirskih grbova). Prvim udžbenikom smatra se Artis heraldicae notitia brevis (Kratki podatci o heraldičkom umijeću) Ivana Voršića 1772., a nezaobilazni su i prinosi Ivana Kukuljevića Sakcinskog i Emilija Laszowskog.
Utemeljiteljem suvremene heraldičke znanosti u Hrvatskoj smatra se Ivan Bojničić, koji je za veliku heraldičku ediciju J. Siebmacher’s grpsses und allgemeines Wappenbuch priredio monumentalnu zbirku grbova Der Adel von Kroatien und Slavonien (Plemstvo Hrvatske i Slavonije) 1899. (uz ranije knjige istog niza Der Adel von Ungarn sammt der Nebenländern der St. Stephanskrone [Plemstvo Ugarske i susjednih zemalja krune Sv. Stjepana] Géze von Csergheöa, 1885., 2. izdanje 1893., s dopunama 1894., i Des Adels von Konigreichs Dalmatien [Plemstvo Kraljevine Dalmacije] Carla Georga Friedricha Heyera von Rosenfelda, 1873.). Novi pokušaj slične tematike ostao je nedovršen s objavom prvog sveska te prvog dijela drugoga Zbornika plemstva u Hrvatskoj, Slavoniji, Dalmaciji, Bosni-Hercegovini, Dubrovniku, Kotoru i Vojvodini Viktora Duišina 1938. i 1939. Nakon Drugog svjetskog rata znanstveno zanimanje za heraldiku znatno je smanjeno. Ipak, 1971. Bartol Zmajić objavljuje heraldički priručnik Heraldika, sfragistika, genealogija, koji je i danas aktualan i u redakciji Petra Strčića doživio drugo prošireno izdanje 1996. pod nazivom Heraldika, sfragistika, genealogija, veksilologija. Rječnik heraldičkog nazivlja. U devedesetima godinama 20. stoljeća znanstveno i opće zanimanje za heraldiku raste što se očituje i u broju naslova koji se pojavljuju. Tako valja spomenuti priručnik Davora Zovka Obiteljski grb. Pravo na grb, nošenje grba, usvajanje grba iz2009. i teorijsko-praktični priručnik Željka Heimera Sintaksa suvremenog hrvatskog heraldičkog blazona grba i veksilološkog opisa zastava iz 2016. Kataloge muzejskih zbirki donose vrijedni radovi Vlaste Brajković Grbovi, grbovnice, rodoslovlja 1976., dopunjeni prilozima Dubravke Peić Čaldarović 1995. te Goroslava Oštrića Monumenta heraldica. Izbor iz heraldičke građe Primorsko-goranske županije 2002. Grbovima pojedinih gradova i regija bave se Miroslav Granić (Paški grbovnik, 2002.; Blasone Genealogico Marka Laura Ruića iz 1784., 2011.; Plemstvo Kraljevine Dalmacije 1814. – 1918., 2018. u koautorstvu s Denisom Martinovićem), Giovanni Radossi (u izdanjima Centra za povijesna istraživanja Rovinj), Enver Ljubović (Grbovnik Gacke, Krbave, Like, Senja i Vinodola, 2007. u više izdanja) re radovi Jasminke Ćus Rukonić, Aresna Duplančića, Danke Radić i drugih autora. Na temu nacionalne heraldike odnosno grbova hrvatskih zemalja od prve knjižice Marijana Granića 1990. Hrvatski grb. Grbovi hrvatskih zemalja, objavljeno je više monografija – Željko Heimer Grb i zastava Republike Hrvatske, 2008.; Mario Jareb Hrvatski nacionalni simboli, 2010.; Dubravka Peić Čaldarović i Nikša Stančić Povijest hrvatskoga grba, 2011.; te sociološka studija Tijane Trako Poljak Hrvatski simbolički identitet, 2016. Od 2011. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu izvodi se kolegij na diplomskoj razini sveučilišnog studija povijesti i srodnih predmeta i grupa društveno-humanističkog usmjerenja „Hrvatska heraldička baština“ pod vodstvom prof. dr. sc. Mirjane Matijević Sokol i doc. dr. sc. Tomislava Galovića, a u nastavi sudjeluju kao gosti predavači i drugi aktivni hrvatski heraldičari.
U svrhu unaprjeđenja heraldike i veksilologije, poticanja šireg interesa za te znanstvene discipline i očuvanje heraldičke i veksilološke baštine osnovano je 2006. godine Hrvatsko grboslovno i zastavoslovno društvo (HGZD), koje objavljuje polugodišnjak Grb i zastava, organizira znanstvene i stručne skupove, izložbe, javna predavanja i tribine te djeluje u promidžbi ovih disciplina u društvu. HGZD je član međunarodnih krovnih udruga FIAV (Fédération international des associations vexillologique, Međunarodna federacija veksiloloških udruga) i CIGH (Confédération international de généalogie et d’héraldique, Međunarodna konfederacija za genealogiju i heraldiku).
U potpori mladim istraživačima HGZD djeluje kao središnja točka za izvođenje projekata netom diplomiranih studenata koji se bave heraldičkim i veksilološkim temama, pa tako je organizacijski sponzor projektima digitalizacije kamene heraldičke baštine koji provodi tim pod vodstvom Marka Radeljića te suizdavač monografije Anamarije Ambrušec o obiteljskim grbovima kalničkoga kraja koja proizlazi iz njezinog diplomskog rada. Kao svojevrsno priznanje djelovanju Društva u globalnoj znanstvenoj zajednici, predsjednik HGZD-a dr. sc. Željko Heimer izabran je 2019. za predsjednika Međunarodne veksilološke federacije FIAV. (Ž.H.)